Litva
Demografska obilježja stanovništva Litve uključuju gustoću stanovništva, etničku pripadnost, razinu obrazovanja, zdravlje, ekonomski status i vjersku pripadnost. Stanovništvo Litve povećalo se nakon završetka Drugog svjetskog rata, dosegnuvši svoj vrhunac 1991. godine s 3,7 milijuna, ali je počelo opadati nakon raspada Sovjetskog Saveza kasnije te godine, što je negativno utjecalo na zemlju.
Kako su uslijedli društveni problemi uslijedli nakon raspada Sovjetskog Saveza, stopa nataliteta smanjila se, a stanovništvo je naglo palo zbog relativno visoke stope smrtnosti, masovnog emigracije i velikog povećanja stope samoubojstava koja je Litva učinila jednom od zemalja s najvećom stopom samoubojstava u svijetu.
To je uzrokovalo pad stanovništva ispod 3 milijuna u 2012. godini, izgubivši više od četvrtine stanovništva u 30 godina. Od danas je stopa plodnosti u Litvi jedna od najnižih u svijetu. Međutim, iako će stopa samoubojstava ostati najviša u Europskoj uniji, s vremenom je pala.
Trendovi stanovništva i emigracija
Od 2019. više se litavskih građana vraća u Litvu nego što odlazi, uglavnom zbog brzog poboljšanja kvalitete života i gospodarskih uvjeta u svojoj domovini. Postoji sve veći trend među povratnicima iz Litve da odaberu ruralne regije umjesto urbanih.
Povijesna demografija
Najraniji dokazi o stanovnicima današnje Litve datiraju iz 10.000 godina prije Krista. Između 3000. i 2000. godine prije Krista, ljudi kulture Corded Ware proširili su se na ogromno područje istočne Europe, između Baltičkog mora i rijeke Visle na zapadu i linije Moskva-Kursk na istoku.
Spajanjem s domorodačkim narodima, nastali su Balti, posebna indoeuropska etnička skupina čiji su potomci današnji litavski i latvijski narodi te bivši stari Pruski narodi. Litva se prvi put spominje 1009. godine.
- Primarna litavska država, Litvanska Kneževina, pojavila se na području Lietuve, etničke domovine Litavaca.
- Po rođenju Velikog Vojvodstva Litve (GDL), etnički Litvanci činili su oko 70% stanovništva.
- Stjecanjem novih rusinski teritorija, taj se udio smanjio na 50%, a kasnije na 30%.
U vrijeme najvećeg širenja prema kijevskim Rusima, krajem 13. i tijekom 14. stoljeća, teritorij GDL-a bio je oko 800.000 km2, od čega je 10% bilo etnički litvanski.
Procjenjuje se da je etničko litavsko stanovništvo bilo 420.000 od 1,4 milijuna u 1375 (teritorij je bio oko 700.000 km2 (270.000 četvornih milja) i 550.000 od 3,8 milijuna u 1490 (teritorij: 850.000 km2). Osim Rusinaca i Litavaca, ostale značajne etničke skupine diljem GDL-a bili su Židovi i Tatari.
Ukupno stanovništvo Poljske i GDL-a 1493. godine procjenjuje se na 7,5 milijuna, od čega su 3,25 milijuna bili Poljaci, 3,75 milijuna Ruteni i 0,5 milijuna Litvanci.
S Unijom Lublinskog Litvanskog Velikog Vojvodstva izgubio je veliki dio zemlje od poljske krune (vidi demografske podatke Poljsko-Litavske Unije). Etnički udio Litve je oko 1/4 u GDL-u nakon što je Unija Lublina održana do podjele.
Sredinom i krajem 17. stoljeća došlo je do velikog razaranja i gubitka stanovništva, uključujući i etničko stanovništvo Litve u Vilniusu. Osim razaranja, rutenisko stanovništvo se proporcionalno smanjilo nakon teritorijalnih gubitaka za Rusko Carstvo.
Godine 1770. u GDL-u je živjelo oko 4,84 milijuna stanovnika, od kojih su najveću etničku skupinu činili Rusini, oko 1,39 milijuna Litvanci.
Ovaj je članak napisan uz pomoć umjetne inteligencije na temelju više medijskih izvješća, a naše ga uredništvo pregledava prema uredničkim načelima. Urednička načela · Dojave i kontakt
Komentari 0